Kastafsko kulturno leto upoznala sam kao slučajni posjetitelj nekog od programa, a zapošljavanjem u Turističkoj zajednici tadašnje Općine Kastav 1996. godine počela sam izravno surađivati u organizaciji manifestacije. Programi Kastafskega kulturnega leta značajno su obogaćivali tadašnju turističku ponudu, a manifestacija je istovremeno bila iznimno važna za turističku promociju Kastva.

U živom sjećanju su mi sastanci članova organizacijskog odbora u čajnoj kuhinjici općinske uprave, živahne rasprave pri razmatranju i izboru programa, planiranje svih uvjeta koje treba zadovoljiti, kontaktiranje sa izvođačima i medijima, dočekivanje izvođača i njihovo upoznavanje s kastavskim znamenitostima i bogatom tradicijom…

Središte događanja tada je bilo na Lokvini, neki su se programi održavali u Gradskoj loži, na Fortici, a akustični sakralni prostor Svete Jelene ugostio je brojne programe klasične glazbe. Puno gledalište i zadovoljstvo izvođača bili su najdraža nagrada za nesebično zalaganje i entuzijazam s kojim smo pristupali svim obavezama oko KKL-a.

Danas pratim Kastafsko kulturno leto zadivljena stručnošću, zanosom i ushitom svih koji doprinose njegovom rastu i napretku.

Mirela Kričkić-Marcan

U tim Kastafskog kulturnog leta doveden sam posredstvom drage kolegice Mirne Rubeše, kojoj sam se obvezao maksimalno pomoći svojim profesionalnim znanjem, svojim prethodnim iskustvom u organizaciji kulturnih događanja, svojom nezaustavljivom ambicijom kakva i priliči mladome čovjeku te svojom željom da zajednica u kojoj sam odrastao može ponosno reći: ”Kakvo krasno leto imamo!”.

Kastafsko kulturno leto za mene nikada nije bilo samo festival; ono je simbol, ekstenzija identiteta i karaktera Kastavštine i svih ovih naših ljudi. Kroz čitavu povijest ovaj mali grad težio je nečemu većem i boljem od onoga što nas okružuje, a leto je samo jedna od formi kroz koju to i postižemo.

Mnogi možda ne znaju, ali da bi ta dva, tri mjeseca kulture, umjetnosti i zabave zaista i bila reprezentativna, veliki broj ljudi čitavu godinu razmišlja, dogovara, ne posustaje, stvara. Jer, ako zaista želimo da Kastavci, Kastavke i svi naši dragi gosti dobiju samo najbolje moguće, tada ne postoje radno vrijeme, vikendi i praznici. Tada postoji samo naporni rad i neograničena požrtvovnost svih članova i članica tima – od osobe koja briše prašinu sa stolica u gledalištu, preko osobe koja lektorira ovaj tekst, do osobe koja potpisuje ugovore sa izvođačima.

Zbog svega navedenog, zahvalan sam i ponosan na svoje vrijeme provedeno u timu Kastafskog kulturnog leta, kao i na svoje vrijeme provedeno u Kastvu. Hoćemo li doživjeti i 50. Kastafsko kulturno leto ovisi o novim generacijama koje možemo samo usmjeriti i naučiti ih da poznaju povijest i da poštuju tradiciju, da razbijaju okove sadašnjosti i da stalno pomiču granice prema boljoj budućnosti – kao što to radi i Kastafsko kulturno leto.

Renato Stanković

Postao sam dijelom čitave priče o ljetnom festivalu u Kastvu već početkom devedesetih, kada se Kastafsko kulturno leto još nije tako ni zvalo. Pamtim kako je u Kastvu, isprva na Lokvini, a potom i na Crekvini, nastupalo mnogo vrhunskih, svjetskih izvođača te da je Kastafsko kulturno leto bilo pojam kulturnog događaja na razini čitave Hrvatske. Baš svi su htjeli nastupati na festivalu, a interes publike bio je ogroman. Dobro pamtim predstave amaterske glumačke družine Istarska vila koje su stvarale neponovljivu atmosferu, a istaknuo bih kako je poseban dojam na mene ostavio i nastup brazilskih umjetnica, glazbenica Rosanne i Zelie na Lokvini, uz mnoge druge čije bi nabrajanje potrajalo. Najveće zadovoljstvo sudjelovanja u organizaciji i provedbi Kastafskog kulturnog leta je ono koje proizlazi iz zadovoljstva izvođača i publike. Sretan sam i ponosan što sudjelujem u ovom važnom društvenom projektu i nadam se da će Kastafsko kulturno leto potrajati još dugo u budućnost.

Lorin Zović

Tempo života najčešće nas tjera da trčimo od jedne do druge obaveze, da već danas razmišljamo o tome što treba obaviti idućih dana i tek rijetko uhvatimo poneki trenutak za razmišljanje o onome što je prošlo, a što bi vrijedilo zapamtiti. I zato su obljetnice, posebno one jubilarne, prilika da malo zastanemo i prisjetimo se priča i događaja koji su nas doveli do današnjega dana.

Moja sjećanja na početke Kastafskoga kulturnoga leta, koje ove godine slavi 25. rođendan, ponajprije su vezana uz veliki entuzijazam, nekakvu srdačnost i radost, prisnost koja je tih prvih godina prožimala sve što se oko festivala događalo. Ono što je počelo kao novinarski posao, gotovo neosjetno, postalo je mnogo više od toga… Ratna zbivanja od kojih nismo mogli pobjeći opterećivala su našu svakodnevicu i upravo su zato umjetnost i domaća beseda bile ona tako potrebna protuteža.

Kastafsko kulturno leto rodilo se nekako spontanoi u mojim je sjećanjima isprepleteno s mnoštvom drugih, većih i manjih događaja koji su s njim na neki način povezani. Kroz tih nekoliko godina kada je Kastafski pučki teatar KPD-a Istarska vila počeo igrati predstave na čakavštini po djelima Berta Lučića događalo se još mnoštvo promjena – odjednom se sve nekako probudilo, onaj drevni kastavski duh. Kastav je ponovo postao općina, a potom i grad, razgovaralo se o budućnosti, izgradnji i razvoju, a u svakom se projektu očitavala svijest o bogatstvu i vrijednosti kastavske povijesti, slavila se 225. obljetnica školstva u Kastvu i 125. godina I. tabora Hrvata Istre, Primorja i Kvarnerskih otoka, živnula su kastavska društva, osnovana je Turistička zajednica, Matica hrvatska, klape, obnovljen je Zbornik Kastavštine, rodio se Glas kastavski, otvoreni su kafići na gradskom trgu… I u mnogočemu smo bili prvi – slični festivali i gradske novine tek su se kasnije pojavile i u okolnim gradovima. O Kastvu se odjednom više govorilo i pisalo, i ne samo na književnom jeziku, nego i na čakavštini koja je dugo bila zanemarena, a u Kastav se više nije dolazilo samo na Belu nedeju…

Ipak, ono što se najviše ističe su iskrice, niz naoko malih sličica i osjećaja koje i danas mogu najlakše izraziti na mojoj čakavštini, kao i ljudi od kojih, nažalost, nekih više nema, a bez njih sasvim sigurno ne bi bilo ni Kastafskog kulturnog leta.

Ni mi bilo većega gušta nego prit va Kastav, sest kamo na tarac na kafe i poćakulat z barba Miloton (pok. Milo Jelovica) od kega san vavek neč novega od kastavske starine navadila, al z Birićen (pok Toni Biro) ki je srce i dušu dal va Kastafski pučki teatar. Barba Bertota (pok. Berto Lučić) san na retko videla, ma san se š njin kroz nekoliko intervjui do suz nasmela, kot i z njigovemi predstavami. Va Grade su vavek bile gradonačelnica Sonja Brozović-Cuculić, bez ke puno tega ne bi bilo storeno, i Radojka Ravnić ku i dan danaska pitan za se ča mi treba – kade ću kega nać i kade se ča dogaja… Onput bi pasal Jani (mr. Branko Kukurin) kemu nikad ni besed ni slik ne fali, pa Ivica (Ivica Lukanović) ki je va Poglavarstve onput bil zadužen za kulturu i sport, Mirela (Mirela Kričkić-Marcan) i Saša (Saša Matovina), Dean (Dean Jurčić) i Irena (Irena Gauš, današnja predsjednica Udruge)… I nisu to bile leh ćakule radi ćakule (magari je bilo i tega)…

Ivica Lukanović, danas gradonačelnik, kasnije je izabran i za prvog predsjednika Udruge „Kastafsko kulturno leto“, koja je formalno osnovana 1999. godine, a na kastavskim trgovima ljeta su postajala sve bogatija – sviralo se, plesalo i pjevalo, kako po domaću tako i na mnogim drugim jezicima svijeta. S nestrpljenjem se očekivao svaki novi dizajn koji je za Kastafsko kulturno leto godinama smišljao dizajner Sergej Bulić. Obilježene su te godine i brojnim anegdotama, poput one kada se zastava Kastafskog kulturnog leta nikako nije dala spustiti sa zvonika sv. Trojice dok u pomoć nije pritekao župnik dr. Franjo Jurčević… Kastavska ljeta obilježile su predstave mnogih glumačkih družina, makar se, na veliku žalost mnogih, Kastafski pučki teatar ugasio pa je i domaće besede u programu puno manje. Uz Festival gitare rodile su se Vela i Mića slikarska delavnica, održane su vrijedne izložbe, otvorene nove galerije. Iz Kastafskog kulturnog leta izrasli su i mići zavičajni muzeji – Vikotova bačvarija, Idičina peknjica, Kotlarija, pa i Čansonfest, susret harmonikaša, a takva srdačna i živahna atmosfera u Kastav je dovela i Blues festival i mnoštvo drugih zbivanja.

Od početaka Kastafskog kulturnog leta do danas mnogo se toga promijenilo, u udruzi je mnogo novih i mlađih članova, program je sve bogatiji i traje puno duže, ali s druge strane danas festivale imaju i mnogi okolni gradovi, a kvalitetan program traži i znatna sredstva. Ipak, Kastafsko kulturno leto živi, ima što ponuditi publici i možda mu nedostaje još samo malo one nekadašnje prisnosti i pokoja domaća beseda. 

Veljka Spinčić-Rajko

Moje prijateljstvo s Kastavskim kulturnim letom započinje kada sam duž osnovnoškolskih ljetnih praznika, od 2000. sve do početka fakultetskog obrazovanja 2008. godine, pomagala u realizaciji festivala. U početku su to bili poslovi koji su mi ukazali na važnost svakog malog, naočigled bezvrijednog detalja koji čini temelj ovako uspješnog festivala. Već na samome početku, u meni se pojavila jedna od prvih ozbiljnih životnih želja – voditi Kastafsko kulturno leto. Kroz kontinuirano sudjelovanje u organizaciji, dobivala sam sve zahtjevnije zadatke koji su mi kasnije služili kao iskustvo pri ostvarenju spomenute želje i kada sam sa suradnicima vodila 20. i 21. Kastafsko kulturno leto 2011. i 2012. godine. Biti malenim dijelom dvadesetpetogodišnje tradicije, nepresušne kulture i pozitivne energije budi u meni poštovanje, ponos i veselje. Kroz Kastafsko kulturno leto grade se prijateljstva koja traju do kraja života i dijeli se ljubav i snaga ljudi koji su pohodili festival, ali i izvedbom na kastavskoj pozornici i u kastavskim galerijama ostavili dio sebe.

Neka nam je još puno godina KaKaeLa! Sretno nam četvrt stoljeća!

Mirna Rubeša

Prošlo je četvrt stoljeća jedne kulturne manifestacije, ljetnog festivala u kojem su mnogi uživali. Najprije su to gledatelji. Tisuće ljudi se na mnogim kastavskim pozornicama smijalo, veselilo, družilo, ljutilo, smrzavalo, a ponekad i plakalo. To nam je oduvijek bila najveća snaga. KKL je festival koji ima publiku i to je znak da se radi dobar posao. Vjerujem da je Kastafsko kulturno leto najznačajniji kastavski projekt u posljednjih nekoliko desetljeća. Kao “kralježnica” kulturnih ljetnih događanja, KKL je motivirao i privukao mnoge ljude, udruge i institucije da se uključe u društvenu kastavsku i kvarnersku scenu. Na taj je način taj ljetni kulturni festival priskrbio Kastvu laskavu titulu kulturne oaze i definirao kastavski imidž koji mu nitko ne može osporiti.

Lijepo je napisati ovakav uvod, ali je lijepo bilo i stvarati ovu manifestaciju. Kao jedan od začetnika Kastafskog kulturnog leta, želim reći da je stvaranje toga projekta bila privilegija i zadovoljstvo. Upoznati gotovo sve relevantne sudionike hrvatske kulturne scene i ugostiti brojne inozemne izvođače iskustvo je koje oplemenjuje i obogaćuje. Iskreno gostoprimstvo bilo je u počecima jedina stvar koju smo imali. Uz malo novaca i tisuće volonterski odrađenih sati rada, stvarali smo vrlo važnu komponentu kastavskog društvenog  života.

Kad smo počeli, Kastav je bio umorni i stari “gospodin”, bio je pust i zapušten. Danas je Kastav mjesto puno života, mjesto susreta i dobre energije. KKL u tom preobražaju ima veliku i značajnu ulogu.

Zahvaljujem se svima koji su ugradili svoje znanje trud i vrijeme, a takvih ima mnogo.

Teško je izdvojiti bilo koga, gotovo nemoguće. U 25 godina bilo je puno ljudi koji su kroz ovaj projekt, kroz svoj angažman ili izvedbu, dali Kastvu ljubav i ljepotu. Ovo je dugogodišnja priča koja treba još puno godina biti okosnica kastavskih društvenih događanja i ponos svih Kastavaca.

Od srca želim ovom našem ljetnom festivalu dug i uspješan život!

Ivica Lukanović

2002., imala sam samo 22 godine kada sam postala članicom udruge. Tajnica udruge KKL bilo je moje prvo radno iskustvo. I moje veliko životno iskustvo. Tada je prvi put Udruga zaposlila osobu da se profesionalno posveti organizaciji festivala (do tada je sve funkcioniralo na volonterskoj osnovi). Kastafsko kulturno leto tih je godina bilo ime koje je otvaralo sva vrata, postalo je ljetnim festivalom na kojemu su svi umjetnici na nacionalnoj razini željeli nastupati i publika prisustvovati, a ja sam bila preponosna biti dijelom te priče. Entuzijazam je riječ koju smatram ključnom za uspjeh KKL-a, a entuzijazma i ideja Ivici Lukanoviću i članovima Udruge nikad nije nedostajalo. Svaka je ideja bila ostvariva ukoliko je bilo volje, želje i upornosti te malo financijskih sredstava, naravno. Pronaći novog sponzora bila je misija i svaki uspjeh u tom smislu bio je vrlo cijenjen od strane svih članova kao i Grada Kastva koji se brinuo za dio fiksnih sredstava koje je godišnje izdvajao za rad KKL-a.

Ako bih pokušala izdvojiti neki od programa koji su mi ostali u sjećanju, onda bi to bili koncerti Josipe Lisac i Grupe Divas, Tonija Cetinskog, Tedija Spalata, muške i ženske klape Kastav, gitarista Tommyja Emmanuela, violinista Stefana Milenkovića, Flamenco večeri Festivala gitare, virtuoznog dua Igudesman & Joo, dramske predstave kastavskog pučkog teatra. Prepun Trg Lokvina u tim je trenucima odisao zaista posebnim ozračjem, a sretna lica publike i samih izvođača bila su nam najveća radost. Kritična točka KKL-a, kao i svih ljetnih festivala, bile su vremenske prilike. Mraza se nismo bojali (sjećam se gospođa koje su redovito dolazile sa dekicama) ali kiše… Osobno sam bila vrlo opterećena time, tako da mi je pogled u nebo i na Učku postala svakodnevna navika, a dnevni kontakt s gospodinom Viskovićem nužnost.

Ne mogu poimenice spomenuti sve drage ljude koje nosim u srcu, ali moram reći da su otvorene ruke kojima su me članovi Udruge i mještani Kastva prihvatili, učinili tri godine mog boravka u gradu Kastvu nezaboravnim. Radom u KKL-u moguće je sklopiti neprocijenjen broj novih poznanstava iz društvenog, kulturnog i gospodarskog života. To je moje najveće je bogatstvo i najveća uspomena na KKL.

Hvala KKL i živio nam još dugi niz godina!

Katarina Medvedić